Zovemo se CRVENA – Danijela Dugandžić Živanović*

Skoro 20 godina u ženskom pokretu, a ipak je teško započeti ovaj tekst i prenijeti običnom čitatelju ili, kako bi V. Wolf rekla, običnoj čitateljici ono što smatram da je potrebno znati o ženama u BiH. Kada sam pozvana da napišem članak na temu „Žene u BiH”, na način na koji želim i/ili mislim da trebam napisati, moram priznati da sam se našla u velikoj dilemi. Šta Vam reći, a da niste već čuli/e, naslutili/e ili jednostavno znali iz vlastitog iskustva? O kakvim je ženama ovdje riječ? Kakva je to bosanskohercegovačka žena? Zašto je ona posebna i zašto je izdavač mislio da je ovo djelo potrebno posvetiti njoj? Tko će ga čitati? Kome treba ovakva knjiga?

Kada sam sama sebi odgovorila na pitanja i shvatila da ukoliko bude oslobođena stereotipa, glorifi ciranja ili mistifi ciranja žene, ona ne samo da je potrebna nego će koristiti svima koji/e žele upoznati ovu zemlju.

Zašto ovo govorim? Neću započeti statistikom da u BiH živi 51% žena, da nas je više, ergo da smo zato važnije, nego činjenicom da je s obzirom na okolnosti, stanište i ostale prirodno-geografske odrednice, bosanskohercegovačka žena primjer izrazito prilagodljivog i otpornog bića. Da se radi o životinjskoj vrsti, kako nas nekada tretiraju, kada o ženama govore kao o manjinama, ova bi vrsta bila na vrhu hranidbenog lanca. No, nažalost, ili na nečiju sreću, o manjinama se govori sa posebnom senzitivnošću i, da ne kažem, strateški se razrađuje plan očuvanja bosanskohercegovačke žene u svim gender, trafficking, nenasilnim, mirovnim i inim planovima. Sve su se društvene sile upregle da ovu zemlju učine plahim staništem za ženu. Da li je to zaista tako? Ima li pomaka? Pravimo li račun bez krčmara? Pitanje koje neprestano postavljam samoj sebi jeste koliko zaista poznajemo žene i koliko smo svjesni/e onoga što im treba.
Imajući sve to na umu, sada, u svojim tridesetima, odlučujem da ću biti iskrena prema
čitaocu i čitateljici. Odlučujem da ću biti iskrena prema samoj sebi i pisati oslobođena od ustaljenih floskula, projektnog jezika i engleštine. Nakon godina i godina rada u raznim ženskim organizacijama i sa različitim ženama, shvatila sam da su sve žene sa kojima sam radila fenomenalna, komplicirana i hrabra bića. Činjenica da uporno opstaju u ovakvoj zemlji čini ih još zanimljivijima.

BOSANKA I/ILI HERCEGOVKA

Vidite, Bosanka i Hercegovka vam nije ista stvar, barem tako kažu oni koji se „razumiju u žene”. U zavisnosti od klime i geografskog područja, te drugih naslijeđenih karakteristika zaključuju i da su bosanke nešto „poslušnije”, a hercegovke nešto „opasnije”. U svakom slučaju, niti jedna niti druga nisu uspjele izbjeći predrasude i stereotipe o ženama koje se prepričavaju i prenose sa koljena na koljeno u ovom patrijarhalnom društvu. Ako mene pitate, sve je to u suštini jedna velika glupost i da biste govorili o nama, morate nas
zaista poznavati. Uz očite razlike u naglascima i osobnosti, ostale su karakteristike veoma slične. Ono što je važno za reći jeste da Bosanke i Hercegovke povezuje jedna žalosna istina, a ta je da žive u zemlji u kojoj su žene manjina na mjestima odlučivanja, da ne posjeduju novac i moć ili da ne učestvuju ravnopravno u vođenju svoje zemlje. Činjenica je i da ono što im treba ili žele obično nije na listi prioriteta. Bosanka i/ili Hercegovka je žena koja od dana kada se rodi pa sve do svoje smrti nikada nije sigurna da će biti dovoljno dobra kćer, prijateljica, ljubavnica, majka, supruga, sestra, aktivistica, ministrica, umjetnica, parlamentarka, naučnica, učenica, studentica, djevojčica, sportašica, novinarka, frizerka i da je to ono što nas obilježava i tjera da uvijek budemo bolje, iako smo po svemu sudeći već dovoljno dobre. Bosanke i Hercegovke koje ja poznajem i o kojima vam pišem jesu žene i djevojke koje su prije svega ponosne, koje su u opkoljenim gradovima nosile najbolju garderobu, šminkale se kada bi krenule po vodu i uzdignutih glava šetale granatiranim ulicama, to su žene koje su sa koferima i djecom u rukama odlazile širom svijeta i počinjale nove živote iz ničega, nalazile poslove, zarađivale, slale pomoć i čekale dan kada će se vratiti kući. To su žene i djevojke koje uče brzo, koje se snalaze u svim okolnostima, koje ne zaboravljaju ljude koji su im pomogli i koje nikada „guzicom ne zatvaraju niti jedna vrata“. To su žene koje su preživjele logore, o kojima ne govore kao žrtve nego kao preživjele i nikada ne govore o mržnji i osveti. To su žene koje su prve govorile o miru i gradile porušene mostove. To su djevojke koje imaju nadu u svojim očima, koje se raduju novim stvarima, učenju, koje govore o nasilju koje svakodnevno preživljavaju, koje glasno kažu „moji roditelji su nacionalisti, ali ja nisam“, koje imaju tajne o kojima govore kada se osjećaju sigurno i kada znaju da ih slušate.

BOSNA I HERCEGOVINA

Zemlja je mnogih ljepota, tajnovita i čudna, zemlja je svega i svačega, a ponajviše ljudi kojih je, iako je malo, sasvim dovoljno da zakompliciraju život i sebi i drugima. Zemlja je ovo predivna, ali se čini da to znaju svi osim nas samih. Zemlja je u kojoj država hinji labilnost i raspad, kako bi se nekolicina učinila bogatašima, a ostali budalama. Bosna i Hercegovina je patrijarhalna zemlja, u kojoj se najbolje vidi kako patrijarhat nije dobar ni za žene, a – boginja mi – ni za muškarce. Muškarac ide u ratove, gradi kule od stakla, upravlja kantonima, općinama, opštinama, gradovima, entitetima, državicom i ne plače kad zagusti, nego se iskali na djetetu, ženi ili slabijem muškarcu. Žena kuha, rađa, pere, trpi, radi, trpi, šuti, pati, čeka, dobija batine i ostaje bez posla i plate. Sve su ovo stereotipi, i Vama se to nikada nije dogodilo. Ne znate o čemu govorim? Vi niste ta žena, vi niste taj muškarac, vi ste slobodni. I dobro je da jeste, ali pogledajte oko sebe. Zamislite se nad nasiljem koje vas okružuje i recite mi da ovdje nema istine. I dok ijedna djevojčica ne ide u školu jer nema novac i šta će joj škola, i dok je ijedna djevojčica ili žena išamarana, osramoćena, silovana za naciju, silovana zato što je lijepa i pametna, silovana zato što nije imao tko da je štiti dok je hodala ulicom, dokle god se dječaci igraju, s puškama-igračkama u rukama, ustaša, četnika i teritorijalaca, dokle god jedan dječak ubije drugog u tramvaju, dokle god ne smiju plakati, igrati se lutkama, biti osjećajni, presvlačiti i hraniti svoju djecu – mi nemamo zemlju. U našoj zemlji žene, jednako kao i muškarci, nemaju niti prostor, niti inspiraciju za promjenu.

FEMINIZMOM PROTIV NEMOĆI

Nakon svega, moglo bi se reći da baš i ne vjerujem u mogućnost promjene. Moglo bi se reći i da pretjerujem i da sam suviše kritična, a možda jednostavno još nisam ni počela govoriti o tome šta sve stoji između nas i slobode. Na putu ka još nesretnijoj Europi, pitam se gdje pronaći snagu, gdje tražiti istinu, inspiraciju, motiv, perpetuum mobile, ako ne u feminizmu. Od ove spoznaje, koja govori o tome da se na svijet može gledati drugačije ako pogledate kroz feminističke leće i odlučite stvari uzeti u svoje ruke, počinje sunčana strana ovog teksta. Mnoge bosanskohercegovačke žene to znaju i to su one žene kojima se divite zbog njihove smjelosti, sposobnosti, pameti, energičnosti ili drugih osobina koje krase naše heroine, pa čak i one koje za sebe tvrde da nisu feministkinje, ali…

Sve više žena i djevojaka razumije zašto je važno ustati protiv nacionalizama, šovinizama, fašizama, nasilja, korupcije, „moći nad“ i drugih boljki današnjeg vremena. Razumije i da smo popustile pred temama koje nameću dominantne strukture, da je svaki konfl ikt utihnuo ženski pokret i da svaki put ka miru počinje uz ženska druženja i zajednička nadanja. Vrijeme je da počnem govoriti o tom vremenu. Danas u BiH imate veliki broj žena koje svoju ulogu ovaj put zaista shvaćaju ozbiljno i aktivno promišljaju o promjeni. Primjetićete i da se žene udružuju nakon ratova. One su tu da popravljaju stvari, grade mir, školuju djecu, bore se protiv nasilja, liječe posttraumatske sindrome i rade ne prekograničnoj suradnji. Da biste vidjeli/e na osnovu kakvih potreba su se žene udruživale i šta su problemi sa kojima se žene svakodnevno susreću, najbolje je pogledati listu registriranih ženskih organizacija i njihove oblasti djelovanja. To su problemi koji obuhvaćaju sve društveno-političke oblasti, a za njihovo rješavanje uglavnom, ali i zavisno o aktuelnim trendovima, ponajviše su zainteresirane međunarodne organizacije koje podržavaju njihove projekte. Mali je broj onih koje su tu podršku dobile od lokalne zajednice. Kada ste dugo u ženskom pokretu, onda se pitate na koji način inovativno djelovati i kako pronaći najbolji način za promjenu. Kako, kada je sve već pokušano, kada smo sve ove godine samo pričali/e, sporili/e, educirali se, trenirali se, osvještavali se? Postoji li nešto drugo što možemo pokušati? Postavljanjem ovakvih pitanja javlja se potreba da budete kreativni/e, da pokušate još onu jednu stvar koju niko do sada nije pokušao. A onda kada vidite da je načina bezbroj i da ne gubite ništa ako pokušate, onda je sve nakon toga čisti aktivizam.

Kada smo zajedno, osnažujemo se. Kada djelujemo zajedno, osnažujemo sve oko sebe.

CRVENA

Zajedničko djelovanje može poprimiti različite oblike i forme, a ja ću u ovom tekstu dati jedan primjer, odnosno ispričati priču o stvarnim i posebnim bosanskohercegovačkim ženama.
Sve je počelo još prije nekog vremena, kada smo bile mlađe i kada su nas veličina mjesta u kojem živimo i zajedničke ideje o životu spojile. Nakon sati i sati razgovora, shvatile smo da nismo iste, ali i da smo jednako pogođene beznađem i tražile smo prostor, mjesto unutar kojeg ćemo moći raditi sve one stvari koje ne možemo negdje drugo i koje ne možemo same. Već smo tražile te prostore na drugim mjestima i pokušale stvari mijenjati unutar različitih organizacija, ali je uvijek postojalo nešto što nas je vodilo želji za nečim novim, za početkom, od temelja, izgrađenom na osobnim idejama i na osobnu inicijativu. I tako smo prepoznale potrebu da osnujemo svoju organizaciju, kojoj će osnovna djelatnost biti kultura i umjetnost, a koja će kroz svoje aktivnosti širiti poruku jedinstva, solidarnosti, slobode, feminizma, ekologije, ljudskih prava, suvremene kulture i umjetnosti.

Osnivanje udruženja podrazumijeva niz koraka koje treba napraviti, od ideje do registracije, a jedan od prvih je, naravno, ime. Potraga za imenom je trajala nekoliko mjeseci, a imala
je misiju imenovati sve nas pod jednim nazivnikom, pri tome imenicom, na bhs jeziku, jer strane nazive i složenice Mistarstvo pravde BiH ne dopušta. Nakon mjeseci ispunjenih razgovorima neko je rekao CRVENA i sve smo znale da je to naše ime.

A OTKUD CRVENA I ZAŠTO?

To nije priča o revoluciji, političkoj partiji, ružu za usne ili šta ti ja znam. CRVENA je jedina prava boja i to je ujedno i prva boja koju je čovjek otkrio. CRVENA je boja krvi i vatre, jakih emocija, ljubavi i boja alarma. Crvena je također i boja snage i energije koju osjećamo svaki put kada radimo zajedno. I tako su se pod imenom Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA okupile umjetnice, povjesničarke umjetnosti, feministkinje, kustosice, fotografkinje, inžinjerke, ekonomistice, pjesnikinje, pjevačice, novinarke, muzičarke i DJice, spisateljice, sociologinje, aktivistkinje i kakve sve ne Bosanke i Hercegovke.
Simbolično, osnivačka skupština CRVENE održana je 8. marta 2010.

Sa toliko različitih žena na broju, sa namjerom da ne ponavljaju patrijarhalne modele upravljanja, organiziranja, promišljanja i djelovanja, velika je vjerovatnoća da stvari neće ići glatko. U CRVENOJ shvaćamo da je naša raznolikost naša moć, a naša moć dolazi od svake pojedinke i pojedinca okupljenih oko CRVENE. I sreća je da niti jedna nije „klimačica glavom” ili „posluškinja”, pa je svaki razgovor o misiji, viziji, djelovanjima bio dug, glasan, emotivan, a na kraju je solidarnost ta koja je odredila svaku odluku.
Upravo je riječ solidarnost omogućila da sve postane jednostavnije, a mi smo, po ko zna koji put do sada, naučile da je solidarnost, koja tako nedostaje u ženskom pokretu, ključ za svaku promjenu.
Naša misija da afi rmiramo postojeće i kreiramo nove slobodne prostore za kulturnoumjetničko stvaralaštvo u Bosni I Hercegovini i svijetu ne smije se shvatiti kao puka
projektna rečenica iza koje ne stoji iskreno uvjerenje. Ovdje je doista riječ o situaciji u kojoj svuda oko vas postoje žene koje će dati svoje vrijeme, znanje, novac, energiju i vještine kako bi zaista promišljale o ovoj zemlji i ovom trenutku u vremenu u želji da je afirmiraju i razvijaju. To je zapravo priča o viziji po kojoj se stvari mogu i trebaju transformirati kroz afirmaciju nezavisne kulture i umjetnosti na principima aktivizma, feminizma, ekologije, individualizma i solidarnosti. Ja tako nekako razumijem i ovo mjesto i ovu strast koju živimo.

STRATEŠKI RAZMIŠLJATI I RADITI, RADITI, RADITI

Odlučile smo da ono što želimo da radimo radimo kako najbolje znamo i u najboljoj volji. Ukratko, da budemo profesionalne. Strateško planiranje koje smo upriličile bilo je upravo takvo. Pokazalo nam je da svaka od nas ima različite potrebe, želje, vizije i stavove.
Željele smo odrediti šta nam to nedostaje u našim životima i šta je to što trebamo stvoriti unutar CRVENE. Na koji način svaka od nas razumije taj prostor? Da li je on stvaran?
I konačno, da li unutar CRVENE želimo stvoriti ono što nam nedostaje u zemlji u kojoj živimo? Evo samo nekoliko naših odgovora na pitanje:

Šta je za mene CRVENA?

  • CRVENA je interesantna po načinu na koji je postavljena, sa svim inherentnim kriterijima, kao platforma.
  • Nije struktura koja ima ograničenja i kojoj moraš da se podrediš.
  • Mjesto je na kojem razumiješ da je odgovornost jako važna.
  • To je prostor u kojem želim pravi kulturni centar i za koji ću raditi volonterski dok ga ne napravimo.
  • Za mene je to mjesto dostojanstva, hrabrosti i kreativnih impulsa.
  • Mjesto samonicijative, da ću ako me nešto zanima sjesti i to odraditi.
  • Mjesto u kojem bih se voljela baviti zvukom.
  • Mjesto na kojem se nesmetano bavim ekologijom, fotografijom i građanskim akcijama.
  • Mjesto na kojem se fokusiram na umjetnost i posebno na žensko stvaralaštvo.
  • Mjesto na kojem je kvaliteta rezultat uvažavanja mišljenja jedna druge.
  • Mjesto na kojem su učinak i promjena bitni, a metode pažljivo biramo.
  • Crvena je nešto što će biti “in your face“ – bez kompromisa, hrabro i dostojanstveno!

To je, dakle, taj prostor koji nedostaje ženama, kojeg stvaraju i koji stvara njih. Za sada nematerijan prostor koji je izgrađen po drugačijem sistemu i u kojem vladaju drugačija pravila. Taj prostor nije samo naš, to je prostor koji želimo dijeliti.
Pitam se da li bi u drugačijoj zemlji bilo drugačije. Da li bismo i onda trebale čvrste strukture, vrijedne ljude sa vizijom, samoinicijativom, hrabrošću i volonterskim radom?
Da li bi se naša misija promijenila da smo negdje drugdje?
DA, ili ipak možda i ne, jer čini se da se na te stvari stalno moramo podsjećati i počinjati iz početka. Istorija je previše puta izbrisala sve one koje su utjecale na dobijanje sloboda i prava i to trebamo stalno imati na umu. Stvari ne uzimati zdravo za gotovo i stalno se pitati zašto i kako smo tu gdje jesmo. Ove žene, kao i one druge, žive u stalnom nedostajanju prostora, mjesta koje je njihovo, koje je slobodno od sistema koji ugnjetava. Iz iskustva, kada govorimo, mi znamo da je to jedan od razloga zašto se trebamo udruživati. I zbog toga nije nimalo čudno kada vizija o CRVENOJ ima naznake traganja za tim prostorom.

Mi, dakle, trebamo svoje vlastite sobe.

Ako i dalje čitate, shvatili/e ste zašto vam pričam ovu priču? Sve smo mi ipak iz BiH, a i žene smo. To nam daje za pravo da i na ovaj način uradimo dio posla, komadić naše misije, podijelimo ideju. Ovaj tekst je također napisan upravo iz potrebe da Vas promijeni, da Vas motivira da, gdje god ga čitali, ne pristajete na diskriminaciju, nasilje, tlačenja i mišljenja da vi ne možete promijeniti ništa. Svi/e ste važni/e, svi/e ste promjena.
Tako govore aktivistkinje i aktivisti, građani i građanke koji/e znaju da su ovdje i sada, koji/e ne odustaju. Oni znaju da je ovo pitanje njihove vlastite emancipacije, pitanje o svom vlastitom mjestu. Želimo znati na koji način vi postajete dio toga. Da li vi dijelite naša nadanja, naše ideje, naša razmišljanja? Da li ste ljudi sa sličnim senzibilitetom? Da li ste i vi prepoznali potrebu da djelujete kao grupa kako biste zajedno pomjerili svjetla reflektora sa negativnih tendencija u društvu ka kreativnijim načinima rješavanja problema? Da li ste umorni od vijesti koje počinju ubistvima, krađama i prevarama? Da li želite stvarati
drugačije mjesto?
Možda Vam je čudno da – i pored toga što smo prepoznale recesiju, radikalizaciju društva/fašizam, pasivnu javnost, publiku koja ne prepoznaje poruke koje se šalju ili činjenicu da jednostavno nema para za kulturu – mi ipak odlučujemo djelovati upravo
iz oblasti kulture i umjetnosti? Čudno ili ne, činjenica je da mi želimo raditi, jer to volimo raditi, a energiju crpimo iz različitosti iskustava i znanja svake od nas. Mi imamo posvećenosti, entuzijazma, volje, motivacije, kreativnosti, vjere u volonterizam napretek, a i nije nas malo. Lista ideja je velika. Mi već neumorno radimo na svakoj od njih i pri tome se odlično zabavljamo. Vjerujemo da je uspjeh već tu pored nas.

Za kraj ili za početak, ne mogu reći da su žene u BiH drugačije od drugih žena, ali mogu reći da im je teško i da su okolnosti i vrijeme u kojem živimo vrlo često protiv njih.
Iako sam govorila o ženama, govorila sam i o društvu, o potrebi da svi/e razumijemo gdje se nalazimo i da imamo odgovornost da mijenjamo ono što nije dobro. Društvo u kojem žive nesretne žene nije sretno društvo i to tvrdim sa sigurnošću. Šta ćemo uraditi da to promijenimo jeste pitanje za svakoga od nas. Konačno, želim da kažem da ima nade, da sam ja prepoznala tu nadu u hrabrim i odvažnim ženama sa početka teksta. Da me je ona promijenila, angažirala i povezala sa drugim divnim ženama širom ovog svijeta. I ne samo to, nego da sam uz njih upoznala i već godinama radim i sa nevjerovatnim muškarcima koji razumiju i podržavaju svaku riječ CRVENE misije.

* Tekst je dio publikacije „Žene u BiH”, koju će Goethe-Institut objaviti u 2011. Tekst je objavljen u ProFemina, 2011

** Tekst je objavljen u Časopisu za žensku književnost i kulturu ProFemina , specijalni broj | zima-proleće 2011, dostupno na http://www.pro-femina.eu/ProFemina-sadrzaj_specijalni_broj_zima- prolece_2011_files/Danijela%20Dugandzic%20Zivanovic_ZOVEMO%20SE%20CRVENA.pdf

2 thoughts on “Zovemo se CRVENA – Danijela Dugandžić Živanović*

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s